Jeziva tišina

Prva predstava koju smo od tri uvrštene gledali na otvaranju Festivala svjetskog kazališta umjetničkih ravnatelja Dubravke Vrgoč i Ivice Buljana 9. rujna, Brak Marije Braun, u režiji Thomasa Ostermeiera, čestoga zagrebačkoga gosta, koji stalno preispituje svjetske književne temelje i mogućnosti nove percepcije pozornice, počinje potpunom, prijetećom, majstorski impostiranom tišinom.

Tišinom u koju su se nakon popunjavanja svih mjesta velikoga gledališta i perifernoga promatranja glumaca koji već na sceni stvaraju posebnosti prostora, u djeliću sekunde uvukli potpuno i gledatelji, mihalićevski se propitkujući, „otkuda dolazi ova praznina“. Zatim se čuje jednoličan zvuk (oblikovatelj zvuka Nils Ostendorf), vide se dijelovi snimki parade pobjednika, djeca, slavlje, koncentriramo se na zatvoren prostor. Ostermeier ima izvrsne produkcijske uvjete, izvrsne glumce (Thomas Bading, Robert Beyer, Moritz Gottwald, Ursina Lardi, Sebastian Schwarz), kreativne scenariste (Peter Märthesheimer i Pea Fröhlich) i dramaturge (Julia Lochte i Florian Borchmeyer), uz Fassbinderov film iz 1979. kao predložak.

Film je jedna od posebnosti Thomasa Ostermeiera, koji kao drukčiji medij interpolira i u ovu predstavu, hommage filmskom redatelju koji je snimio trilogiju o Saveznoj Republici Njemačkoj „u kojoj se obračunava s mitovima utemeljenja države“ (Brak Marije Braun, Lola i Čežnja Veronike Voss).

Filmom u predstavi dobiva se dokumentarizam, ulazi u prošlost, sondira politički trenutak, fokusira na trenutnu, paralelnu stvarnost, a također se razvodi i produbljuje prvi zid u dubini pozornice o kojemu se malo govori, za razliku od često navođena problema komunikacije, prijelaza rampe i četvrtoga zida, prema publici. Tim se postupkom interpolacije umjetnosti u umjetnost (oblikovatelj videa Sébastien Dupouey) i pomicanjem prvoga zida u berlinskoj predstavi kazališta Schaubühne am Lehniner Platz, kojemu je Ostermeier umjetnički voditelj od 1999, relativizira prostor, koji postaje fluidniji i razvođeniji (scenografkinja Nina Wetzel), lijepeći tako različitost vremena i trenutaka, velike i male, obiteljske povijesti. Kritika, sarkazam i stav prema nacizmu očigledan je u Fassbinderovu filmu, a vidljiv je i u predstavi Brak Marije Braun, ali i današnjoj Njemačkoj, u kojoj Nijemci rijetko pjevaju državnu himnu ili je barem ne pjevaju od prve strofe, pa tako postaje jasno da je predstava i za njemačke glumce, redatelja i publiku katarzična i kao takva traje od svoje premijere 2008.

Kao da se filmom, ali i raznim kazališnim „dosjetkama“, dimom, novinama... sve vrijeme prikazuje paralelna, ali i s obzirom na film i život aluzivna stvarnost, građanski salon u kojemu se osjećaju dijelovi rata, proplamsaji i snaga nacizma, salon koji kao da je samo okrznulo vrijeme, koji živi posebnim, svojim životom na rubovima rata, svjetlom i sjenom dočaravajući atmosferu slutnje, neizvjesnosti, straha (oblikovatelj svjetla Jack Knowles).

Marija Braun izvrsna je glumica Ursina Lardi, nevjerojatne dikcije i scenske koncentracije, precizna, elegantna, glumački superiorna, prisjeća nas jakih ženskih likova iz povijesti književnosti, kazališta i filmske industrije (i na Fassbinderovo poigravanje holivudskim filmovima). Jedina žena među glumcima (iznimno duhovit Robert Breyer kao Majka te u nizu drugih uloga; Mortiz Gotwald kao Američki biznismen) koji mijenjaju identitete stereotipno ili duhovito prelazeći u drugo i drukčije; spolno i rodno osviještena, suvereno vlada sudbinama, vremenom i prostorom.

Arhetipska priča o Odiseju, Penelopi i proscima smještena je u Drugi svjetski rat kad Hermann neposredno nakon vjenčanja odlazi u rat i ne vraća se. Marija, dobivši vijest o Hermannovoj smrti, ulazi u vezu s tamnoputim američkim vojnikom s obrnutom aluzijom na Othella (u predstavi je bijelac), ali Hermann se vraća, pronalazi ljubavnike, nastaje svađa i Marija krležijanski ubija ljubavnika. Hermann preuzima krivnju, odlazi u zatvor, a Marija ga čeka i „živi prema diktatu ekonomskih pravila“, što će završiti tragedijom. Na završetku se otključa zagonetka u koju su izravno ili neizravno uključeni svi protagonisti ove pomalo dekadentne predstave života i umjetnosti: sve je bio emotivni pakleni dogovor dvojice muškaraca koji su jedan dio života proveli u zatvoru, a Karl Oswald (izniman Thomas Bading), svjestan svoje skore smrti, napravio je mefistofelovsku nagodbu s Hermannom Braunom (dosljedan Sebastian Schwartz) i njemu će ostaviti pola imanja, a Mariji drugu polovicu. Ruše se svjetovi, pohlepa i potreba za bogaćenjem nestaju goreći poeovski u plamenu kuće bitka, kuće obitelji, zrcalne kuće nacizma dok se čuje sportski komentator koji govori da je utakmica između Njemačke i Mađarske završila pobjedom Njemačke 3: 2.

Naoko jednostavno impostiran prostor, s prolaznim zidovima, koji kao da su spužvaste mase, bezlične, ali vrlo funkcionalne, kroz koje se može ući i mimo njih izići, omogućuju paralelna događanja sa strane središnjega scenskog prostora, gluma samo pet glumaca koji glume dvadeset i sedam uloga slobodna je, dekadentna, izvrsni su kostimi (Urlike Gutbrod i Nina Wetzel), golo tijelo ponekad postaje kostim, ali bez vulgarnosti i potrebe za šokiranjem, svlačenje i razotkrivanje, presvlačenje, pogotovo Marije Braun, ali i promjene i scenskih vizura kao da nagovješćuju razotkrivanje obiteljskih i globalnih tajni u središtu kojih se nalazi potreba za ženom i moći.

Rat i bolesti pojedinaca i društva umnogome su odredili književne, kazališne i filmske smjerove i smjernice, sondirajući tkivo umjetnosti, što je usredišteno i u ovoj velikoj predstavi u trajanju od za koncentraciju idealnih sat i 45 minuta. Publika je dugo odobravala glumcima i redatelju u noći u kojoj smo svjedočili lekciji iz povijesti, gorkoj, tragičnoj, s truncima katarzične komedičnosti koja kao da je naslijedila ratne strahote, ali i prije osam godina, u vremenu nastanka, anticipirala sve što će se događati u histe(o)riji našega tisućljeća.